Navodno je sarkazam posljednje utočište inteligentnog uma. Znam da se mnogima ne sviđa, obično onima koji ga ne razumiju. No, dobro. Ja ga volim i često koristim - i na svoj i na tuđi račun. Mislim da je količina sarkazma u meni rasla linearno sa smanjenjem tolerancije i to najviše nakon što sam ostala trudna. Nakon par opisanih situacija s kojima se trudnice svakodnevno susreću i buba u uhu od prijatejica da bih možda to trebala sakupiti na jedno mjesto, rodila se ideja o blogu. Vrijeme je prolazilo, beba je rođena, a vremena je bilo sve manje. Beba je u međuvremenu naučila spavati, situacija stvorenih za sarkazam je sve više pa je možda vrijeme da probam. A i cool je pisati blog... barem je bilo prije par godina.
